Pušačima i psima ulaz zabranjen
Dan D. Od danas smo građani drugoga reda. Padamo pod udar zakona koji rasi pušača zabranjuje boravak u restoranima i kafićima s upaljenom cigaretom.
Pokušavaju nas zaštiti od nas samim. Brinu se za naše zdravlje. Lijepo je to kad znate da ste nekome toliko važni, da vas netko toliko voli i da se tako brine za vas. Kažu, duhan vam škodi, a s obzirom da ste vi pušači posve nerazumne osobe, mi smo, evo, tu da vas zaštitimo od te vaše ludosti. Duhan je droga koja stvara nikotinsku ovisnost, a ta ovisnost godišnje odnese i do 10.000 života u Hrvatskoj. Možda je stvarno tako. Samo, zašto onda nisu potpuno zabranili sadnju, uzgoj i prodaju duhana? Zašto nisu zabranili svaku preradu tog otrova u tvornicama? Zašto duhan ne proglase ilegalnim i zabrane stavljanje u promet duhanskih proizvoda? Ako je duhan droga, zašto se prema njemu ne odnose kao prema svakoj drugoj drogi i ne gurnu ga u sferu potpune ilegalnosti? Ma bi oni, sigurno bi, dobri su to i brižni ljudi, samo onda ne bi mogli ubirati porez i trošarinu na duhan, a između našeg zdravlja i njihova novca, Bože moj, shvatljivo, ipak im je draži novac.
Pokušavaju nepušače zaštititi od nas pušača. Lijepo je to i pohvalno i mislim da nema pušača koji ovu plemenitu ideju ne podržava. Jer stvarno, svatko ima pravo trovati sebe, ali nema pravo svojim ponašanjem trovati druge. Samo, zašto onda isto tako ne zaštite ne-vozače od vozača? Ja nisam vozač, uglavnom idem pješice, ali kad izađem na ulicu, prisiljen sam udisati ispušne plinove stotina tisuća automobila koji su zakrčili grad. Gledam, u svakom od njih uglavnom samo jedna osoba, sebičan, komotan, samoživ, ne bi povezao ni bakicu koja se oslanja na štap, ne bi na prazno sjedište uzeo gospođu koja jedva vuče cekere s placa, čak ni invalida na štakama. Ne, zavalio se bahati gotovan u svoje sjedište, nervozan je, trubi, samo što me ne pogazi kad prelazim cestu. Dok čeka na semaforu, turira onu svoju mrcinu od milijun konja ne bi li što više toga otrova izbacio u zrak, ne bi li potrovao što više ljudi. Pitam se tako zatrovan, pa dobro, kad su tako dobri ti naši ljudi u Vladi, a zašto ne zaštite mene, jadnoga pješaka. Ma bi, zaštitili bi oni i mene, zaštitili bi i onu djecu koja na putu do škole jednako kao i ja udišu otrovne pare automobila, ali kako da onda naplate porez i trošarinu od prodaje benzina. A između dječjega zdravlja i njihova novca, Bože moj, shvatljivo, ipak im je draži novac.
Živimo u licemjernom svijetu u kojem se u interesu svjetskog mira proizvodi sve ubojitije oružje, u kojem se po crkvama svih konfesija gomila zlato i plače nad sudbinom siromašnih, u kojem se potiču ratovi u udaljenim zemljama, a onda osnivaju sudovi za ratne zločine počinjene u tim ratovima. Naša se zemlja nastoji uklopiti u te trendove općeg licemjerja pa tako vladajuća stranka radnike poziva na štednju, a svojem šefu kupuje blindiranu grdosiju vrijednu milijarde. Tom općem licemjerju svoj bogat prinos daje i novi Zakon o ograničenoj uporabi duhanskih proizvoda koji od danas dobiva svoju punu primjenu.
Razgovor sa samim sobom
Posljednjih dana dobio sam puno poziva za razgovor s novinarima o tome što se događa na sceni i iza kulisa Saborskog istražnog povjerenstva o Rončevićevim kamionima. Sve sam ih morao odbiti jer su mi članovi Istražnog povjerenstva iz redova HDZ-a: Hebrang, Markovinović, Tomljanović i Ćosić i njima po svemu pridruženi HSS-ovac Stanko Grčić zabranili razgovarati s novinarima. Poštujem tu zabranu koju su upravo oni unijeli u Poslovnik o radu Povjerenstva i ne razgovaram ni s kim, ali, u takvoj shizoidnoj situaciji, počeo sam razgovarati sam sa sobom. Zatvorili su me dakle HDZ-ovci u duhovnu samicu, izolirali od bio kakvog kontakta, pa ja tako utamničen, hodam od jednog do drugog zida te svoje zatvoreničke ćelije i sam sebi postavljam pitanja i dajem odgovore.
Evo jednog od tih solilokvija vođenog u besanoj noći, u izolaciji, u samoći.
JA: Zabranili su vam govoriti. Pa zašto?
STAZIĆ: Boje se. Boje se istina koje bih mogao izgovoriti, istina koje bi mediji prenijeli i koji bi tako dospjeli do javnosti. Boje se dakle te javnosti od koje žive, koja plaća i mene i njih, koja plaća Rončevića i koja je platila i te kamione koje je Rončević skupo platio.
JA: Hoćete reći da se boje da Rončević skupo ne plati tu svoju kupovinu.
STAZIĆ: Nije tu u pitanju samo Rončević. Da se radi samo o njemu, prihvatili bi oni istinu koju je sad već nemoguće sakriti i ostavili sirotog Ronija da se kuha u kaši koju je sam pripremio. Pustili bi ga niz vodu. Pa ne bi on bio ni prvi ni zadnji HDZ-ovac kojemu bi se dokazao kriminal. Brane oni njega tako očajnički vjerojatno zato što su ovdje u pitanju i oni sami, njihova stranka, HDZ.
JA: Čekajte, čekajte, hoćete reći da je na kraju te očito sumnjive transakcije, neka lova išla i HDZ-u?
STAZIĆ: To ne mogu dokazati, ali vodite računa da se sve to zbivalo u vrijeme predsjedničke kampanje u kojoj je HDZ trošio enormno puno na reklamiranje svoje kandidatkinje, a da su troškovi koje su kasnije priznali za kampanju bili znano manji od onoga što je moralo biti plaćeno za toliki broj televizijskih i radijskih spotova, jumbo plakata, letaka i svega onoga što uz kampanju ide. Pa ne mora vam netko direktno u stranku vratiti višak državnog novca kojim ste preplatili njegovu robu, može to puno jednostavnije napraviti tako da zakupi određeni oglasni prostor koji vam onda ustupi. Ima tisuću načina da se takav dug izravna.
JA: Mislite li da je njihov strah od istine o kojemu stalno govorite bio i razlog što su za javnost zatvorili svjedočenje generala Joze Milićevića pred Istražnim povjerenstvom?
STAZIĆ: Apsolutno. Nije bilo ni jednog drugog razloga da se to svjedočenje ne odvija pred novinarima. Mi smo na toj sjednici analizirali Milićevićev izvještaj o obavljenom nadzoru koji je bio deklasificiran, a sam je Milićević odlukom ministra bio oslobođen čuvanja vojne tajne. Ali, da su dopustili da se svjedočenje odvija pred novinarima, onda bi se vidjelo kako su vrijeđali i ponižavali generala. Nastojali su ga uvjeriti da ne poznaje zakonske propise, da je neovlašteno proveo nadzor, da laže. Kamere bi tada zabilježile i kao dokument sačuvale to kako su se uvredljivo i kakvim omalovažavanjem pristupili jednom od najčasnijih ljudi koje sam ikada imao prilike upoznati. Čovjeka koji je završio najprije kriminalistiku, a kasnije i ekonomski fakultet, na kojem je i magistrirao, koji je dakle obrazovan, vjerojatno jedan od obrazovanijih ljudi u Hrvatskoj vojsci, vrijeđali su tako da su mu govorili kako ne zna pročitati i protumačiti propis, kako je dakle polupismen. Strašno. General ima blistavu vojnu karijeru. Priključio se obrani zemlje kao dobrovoljac iz redova policije u kojoj je radio, prešao u Zbor narodne garde, počeo od zapovjednika satnije, hrabro se borio na svim bojištima a da se nikada i nigdje nije ogriješio o pravila ratovanja, napredovao čin po čin na temelju ratnih zasluga i iz rata izašao s činom brigadira koji je vodio elitnu Prvu gardijsku brigadu. Nakon rata ga je predsjednik Tuđman promovirao u čin generala, bio je pročelnik njegova vojnog kabineta, pa zamjenik načelnika Glavnog stožera za kopnenu vojsku, no, u jednu riječ, jedna blistava vojna karijera.
JA: Pa i nije baš blistava. General je već godinu dana neraspoređen, ne napreduje.
STAZIĆ: Svako njegovo napredovanje prestalo je onoga dana kada je Rončeviću donio na stol svoje izvješće o nadzoru nad kupnjom kamiona. Hebrang se danas upinje dokazati da je Milićević taj nadzor obavio protuzakonito, to jest da uopće nije imao ovlasti obavljati nadzor nad poslovima Ministarstva obrane i to zato što je vojnik, ali to su najobičnije gluposti. Zakon jasno kaže da je Vojni inspektorat jedna od ustrojbenih jedinica Ministarstva, dakle, dio samog Ministarstva, a ne dio vojske i da kao takav ima ovlasti obaviti inspekciju nad vojnom i nad civilnom komponentom obrane. Vojna je komponenta Glavni stožer i jedinice, a civilna je komponenta Ministarstvo obrane. Osim toga, kada je Milićević to svoje izvješće donio ministru Rončeviću, ovaj mu nije rekao, pa dobro, čovječe, što je tebi, zašto se ti uopće baviš poslom za koji nisi nadležan, nego je priznao njegovo pravo da obavi inspekciju samim time što mu je rekao: mijenjaj izvješće. Mijenjaj ga, napiši da je tu bilo sve u redu, pa ćeš lijepo napredovati. Kad je general to odbio učiniti, onda mu je Rončević rekao da time ruši i ministra i Ministarstvo i da će on pronaći drugog čovjeka za taj posao. Što je rekao, to je i učinio. Milićevića je smijenio, našao drugog čovjeka, a sve koji su istraživali taj slučaj, najurio iz Inspektorata.
JA: Čini mi se da jedino Vi i vaši oporbeni kolege u Povjerenstvu branite čast generala Milićevića. Gdje su one silne braniteljske udruge koje su se nekada tako zdušno upirale braniti dignitet Domovinskog rata.
STAZIĆ: Pa ne očekujete valjda od Đakića da to učini. Ja nisam tako naivan. Ne očekujem ni od onog Čondića s kojim je nekada počinjao svaki TV Dnevnik da sada stane u obranu napadnutog generala. Uostalom, taj je nestao s ekrana kad je ispunio svoju zadaću da buni narod i poziva na državni udar. Iskreno, mislim da samom generalu Milićeviću ne bi baš bilo ugodno da ga takvi brane. Ali, da, ima puno branitelja koji su časno i pošteno obavili svoju dužnost braniti domovinu, ima onih koji su ratovali pod zapovjedništvom generala Milićevića, koji ga dakle poznaju i od kojih očekujem da dignu svoj glas protiv Rončevića, protiv Hebranga, Markovinovića i Ćosića, od kojih očekujem da im kažu sram vas bilo, pa nismo mi ratovali zato da biste vi danas, pokušavajući sakriti istinu i od nas branitelja, napadali na ugled i čast onoga tko je, zajedno s nama, bio ne samo hrabar ratnik, nego pošten i ugledan časnik i to samo zato što se u jednom trenutku usudio progovoriti istinu o vama.
Da, to očekujem od branitelja. Mislim da bi im to bila i dužnost.
JA: Dobro, toliko o generalu Milićeviću. Pozabavimo se malo glavnom državnom revizoricom Šimom Krasić. Novinari su otkrili da je u Sabor poslala nepotpuno izvješće iz kojega onda proizlazi da je s tom nesretnom nabavom kamiona sve bilo u redu? Jeste li vi novinarima dali taj dokument?
STAZIĆ: Nisam. Dok stvar nije objavljena u novinama, nisam imao pojma da to drugo izvješće Državne revizije uopće postoji. Ja sam kao zastupnik na uvid dobio samo ono skraćeno, dakle nepotpuno izvješće. A, zamislite, saborski su zastupnici po Ustavu određeni da nadziru rad Vlade i kako oni sad da savjesno obave svoju dužnost kad im Državna revizija, koja je također odgovorna Saboru, šalje samo nepotpunu informaciju, pa oni barataju s lažnom slikom o tome kako su nabavljani kamioni i kako je trošen državni novac.
JA: Ali revizorica kaže da se u Sabor uvijek šalje samo sažetak izvješća jer potpuno izvješće ima preko 20.000 stranica.
STAZIĆ: U redu, u Sabor se šalje sažetak, ali zašto onda potpuno izvješće nije objavljeno na web stranici Revizije u elektroničkom obliku. Pa tamo je stvarno svejedno koliko stranica sadrži. Ali postoji tu još jedna tajna koju treba rasvijetliti. Naime, Istražno je povjerenstvo na početku svoga rada uputilo dopis Državnoj reviziji i tražilo njihov nalaz i mišljenje za MORH u 2004. i 2005. godini. Nisu nam poslali ovo kompletno izvješće koje se sada pojavilo u novinama, nego su i nama, dakle Istražnom povjerenstvu poslali samo skraćeni dio iz kojega se ne vidi ništa. Mi dakle nismo tražili 20.000 stranica, nego možda deset iz kojih bi se jasno vidjelo što su revizori pronašli. A da se to slučajno nije pojavilo u novinama, mi bismo završili svoju istragu na temelju nepotpune informacije koja pruža lažnu sliku. Uostalom, zašto se uopće sastavljaju cjelovita izvješća, ako se ona ne dostavljaju nikome, nego ostaju skrivena u ladicama Revizije za vijeke vjekova.
JA: Ali, revizorica sada kaže da je to kompletno izvješće uputila USKOKU i policiji na njihov zahtjev.
STAZIĆ: Još gore. Znači USKOK može od Šime Krasić dobiti ono što traži, a Saborsko istražno povjerenstvo ne može ni znati da takav dokument uopće postoji. Gospođa Krasić zaboravlja da je za svoj rad odgovorna ne izvršnoj, nego zakonadavnoj vlasti, dakle Saboru i usuđuje se pokušati obmanuti parlament i njegovo istražno povjerenstvo ne bi li time zaštitila izvršnu vlast, odnosno Rončevića, a možda i cijeli HDZ. E, pa, ako to nije očito prikrivanje, ja onda ne znam što znači riječ prikrivati. To je za državnu revizoricu vrlo nezgodna činjenica.
JA: Pozvali ste za svjedoke još i načelnika Glavnog stožera, generala Lucića i ravnatelja Policije Vladimira Fabera. Što očekujete od njih?
STAZIĆ: Vidite, od generala Lucića očekujem da rasvijetli neke misterije koji se neprestano ubacuju u postupak istrage kao novi elementi. Prvo, da su nabavljena vozila imala druge karakteristike od onih koja su nuđena na pozivnom natječaju, a nismo naišli ni na kakav pisani trag o tome da je Glavni stožer, dakle korisnik tih kamiona, tražio promjenu karakteristika. Nadalje, deklarirano je da se vozila moraju nabaviti za partnerske ciljeve, znači za sudjelovanje Hrvatske vojske u mirovnim misijama NATO-saveza, a mene zanima koliko je tih vozila ostalo u Hrvatskoj i koliko se uopće koriste. I konačno, Rončević u svom zadnjem intervjuu kaže kako su jedino vozila IVECO imala NATO certifikat pa ih se zato moralo kupiti, a ja imam informaciju da zemlje NATO-a koriste kamione svih proizvođača, a ne samo IVECA. Prema tome, kako za njih imaju certifikat NATO standarda, a za Rončevića nemaju i gdje su u međuvremenu taj certifikat izgubile.
JA: A Vladimir Faber?
STAZIĆ: Prema onome što je objavljeno u javnosti, policija je dovršila obradu tog slučaja, pa me zanima što je u toj obradi otkrila. Vjerujem da će to svjedočenje biti vrlo zanimljivo javnosti, a HDZ-ovci u Povjerenstvu nemaju sada nikakav razlog ni mogućnost to svjedočenje zatvoriti za javnost.
JA: Dobro, ali što će to na kraju sve skupa vrijediti kad većina u Povjerenstvu može na kraju vašeg rada izglasati zaključak kakav god želi. To su uostalom već učinili kad su izglasali zaključak da je svjedočenje generala Milićevića nevjerodostojno i lažno.
STAZIĆ: Točno. Oni mogu na kraju predložiti zaključak koji će glasiti kako na svijetu nikada nije bilo, nema, niti će biti boljeg i poštenijeg ministra od Berislava Rončevića i takav zaključak i izglasati. Ali, ne zaboravite, ovo je istraga o trošenju javnoga novca i ona se prije svega tiče javnosti. Zato i nije važno kakav će oni zaključak donijeti; važno je da javnost bude do kraja upoznata s tokom ove istrage i sa svim činjenicama do kojih dolazimo. Važno je bilo da javnost sazna što je govorio general Milićević, važno je bilo da novine objave kako je Držana revizija pokušala prikriti činjenice, važno će biti da se čuje što će govoriti svjedoci koje smo pozvali. Da mogu o svemu tome razgovarati s novinarima, upozorio bih ih na to, ali, eto, kako ne smijem, ostaje mi jedino da o tome razgovaram sam sa sobom.
Koraci, koraci, koraci, od jednog zida do drugog, pa opet nazad, beskrajno dugi dani izolacije, zatočeništva, uzništva na koje su me osudili Hebrang, Markovinović, Tomljanović, Ćosić i njima po svemu pridruženi Stanko Grčić. Zatočenik savjesti. Osuđen na šutnju. Ne smijem ni pisnuti. Nema nikoga s kim bih smio podijeliti svoje misli, s kim bih mogao razgovarati, pričati, napričati se do sita. I što mi jadnom preostaje nego da ovako, sam sa sobom vodim duge noćne razgovore u strahu da oni nekako ne saznaju za te moje misli i da ne donesu novu izmjenu Poslovnika po kojoj bi predsjedniku Saborskog istražnog povjerenstva zabranili misliti.
Bijeg od javnosti
Jučer je pred Istražnim povjerenstvom koje treba rasvijetliti spornu nabavu 39 kamiona za potrebe MORH-a u vrijeme kad je ministar bio Berislav Rončević svjedočio general bojnik Jozo Miličević. U vrijeme sporne kupnje on je bio glavni inspektor obrane i proveo je inspekciju te besramne kupnje u kojoj su kamioni nepotrebno plaćeni gotovo 15 milijuna kuna više nego što je to bilo potrebno sudeći prema prikupljenim ponudama.
HDZ-ovi članovi povjerenstva: Hebrang, Markovinović, Tomljanović i Ćosić i njima pridruženi HSS-ovac Stanko Grčić uplašili su se toga svjedočenja i inzistirali da se ono održi bez prisutnosti novinara. Kako imaju većinu u Povjerenstvu, takav su zaključak uspjeli nametnuti pa je general Miličević govorio o svom inspekcijskom nalazu samo pred članovima Povjerenstva. A što u tom nalazu piše? Piše istina za koju se HDZ-ovci boje da ne izađe u javnost. Piše to da je ministar Rončević poništio provedeni javni natječaj i onda kamione kupio neposrednom pogodbom od tvrtke Eurokamion plativši ih gotovo 15 milijuna skuplje.
Kad je kao glavni inspektor istraživao taj slučaj, tražio je Miličević da mu pokažu ugovor s tvrtkom Eurokamion, ali mu ga nisu htjeli pokazati, a kad je sve to napisao u svom izvješću i donio ga ministru Rončeviću, ovaj je zatražio da to izvješće baci i sastavi novo u kojem bi lažno utvrdio kako je nabava kamiona bila zakonita.
General Jozo Miličević je častan čovjek, ratni heroj u čijoj vojnoj karijeri nema ni jedne mrlje, jedan od onih vojnika na koje svi možemo biti ponosni i on je, dakako, odbio učiniti podlost koju je od njega tražio ministar Rončević. Zbog toga je smijenjen s položaja glavnog inspektora obrane, a posljednjih godinu dana je neraspoređen u sustavu obrane. Njemu se osvećuju, njega kažnjavaju zato što je postupio časno. I nije Rončević smijenio samo generala Miličevića. Iz inspektorata je potjerao sve one koji su radili na tom predmetu.
Žao mi je što su HDZ-ovci udaljili novinare s njegova svjedočenja. Trebali ste vidjeti tog uzornog vojnika, njegovo držanje, ravan, uspravan stav, trebali ste vidjeti kako HDZ-ovcima gleda u oči i čvrstim, odlučnim glasom izgovara za njih neugodne istine. Pogled mu je bistar, inteligentan, rečenice uobličene, zaokružene, logične, a način izražavanja odaje dobro i široko obrazovanu osobu. Na pitanja je odgovarao u kratkim, staccato rečenicama, odmjereno, mirno, bez gorčine i dok ga slušate ne možete ništa drugo nego osjetiti duboko poštovanje prema tome čovjeku koji ponosno trpi nepravdu što su mu je nanijeli i još uvijek nanose oni kojima su pronevjera, mito, korupcija, bahato otimanje jedini principi djelovanja.
Trebali ste vidjeti i Tomljanovića, jednog od članova Povjerenstva, kako ni iz petog pokušaja ne uspijeva sročiti pitanje koje želi postaviti, ali i Hebranga, koji se ne stidi generalov izvještaj nazvati lažnim. To je njihov odnos prema istinskom ratnom heroju. Organizirali su miting na splitskoj rivi da brane kasnije osuđene ratne zločince, ali nekome tko je ratovao časno, a časno se ponaša i u miru, govore da laže. Tako oni brane dignitet Domovinskog rata.
Ma, ljudi moji, nije njima ni do digniteta, ni do rata, ni do generala, oni brane jedino sebe i svoju dobro organiziranu pljačku, a kada vide da je neće moći obraniti, onda isključuju javnost da bi istinu o sebi pokušali barem sakriti, kad već ne mogu potpuno spriječiti njezino iznošenje.
Kako to da je general morao svjedočiti na zatvorenoj sjednici? HDZ-ovci u Povjerenstvu upeli su se iz petnih žila da objasne kako bi njegovo javno svjedočenje bilo otkrivanje neke osobne tajne, a takve tajne, naravno, nema u sustavu obrane. A sadašnji ministar obrane Branko Vukelić, do grla umočen u aferu Brodosplit u kojoj su nestali deseci milijuna eura i koja nikada nije razjašnjena, zabranio je generalu Miličeviću da nastupa u javnosti, da javno govori o tome što je sve Rončević radio dok je bio ministar obrane.
Skrivaju se HDZ-ovci, skrivaju se pred vama, gase lampe u ovoj našoj zemlji gdje stignu svi ti hebranzi i svi ti vukelići ne bi li mrak sakrio ono što su radili i što rade i danas, kupuju HDZ-ovci blindirane grdosije da se sklone u njima jer osjećaju da se bijes građana budi, da jača, da je glas naroda prestao biti samo pritajen šapat, da postaje poziv, zahtjev, krik koji se širi ulicama, puni gradove, ulazi u svaki kutak, dotiče svakog poštenog i vrijednog čovjeka i tjera ga da podigne ruke, uspravi čelo i vikne: DOSTA JE!
Pravo na pristup informacijama
Vlada je Saboru poslala izvješće o provedbi Zakona o pravu na pristup informacijama. Od Vlade se zbilja može očekivati svašta, na to smo već navikli, ali da će nekome pasti na pamet da jedan ovakav falsifikat predstavi javnosti, to je ipak krajnje uvredljivo.
Metodologija sastavljanja toga izvješća je uistinu zanimljiva. Tijela javne vlasti koja su dužna provoditi ovaj zakon šalju svoja izvješća Središnjem državnom uredu za upravu u kojima onda napišu kako oni poštuju zakon i građanima dostavljaju sve tražene informacije, a Središnji državni ured onda od tih njihovih falš izvještaja naprave zbirno falš izvješće i onda taj kupus upute na raspravu i usvajanje u Sabor. Izvješće tako postaje točan zbroj netočnih podataka, nešto što ne koristi ničemu i ne treba nikome.
Novinarka Jelena Berković, sada i vanjska članica Odbora za informiranje, informatizaciju i medije, tražila je svojedobno od Vlade da joj dostavi dnevne redove i odluke sa svojih zatvorenih sjednica na kojima su članovi Vlade, skriveni od javnosti, dijelili vaš proračunski novac kome su i kako htjeli. Naravno da joj Vlada nije dostavila tražene podatke. Kolegica Berković ih je tužila Upravnom sudu i dobila spor jer je posve jasno kako je Vlada namjerno kršila zakon o čijoj provedbi se mora brinuti pa je Sud naredio Vladi da novinarki dostavi sve tražene podatke.
E, sad, u izvješću koje je dostavljeno nema ni jedne jedine riječi o tome da Vlada nije udovoljila zahtjevu novinarke, da ih je ona tužila, da je sud donio presudu kao ni o tome kakva je presuda. Kao da se nikada ništa nije dogodilo.
U izvješću se ne spominje ni tužba ni rješenje tužbe volonterke GONGA protiv Hrvatske matice iseljenika zbog nedostavljanja traženih podataka, kao ni jedna druga tužba jednog drugog volontera GONGA protiv Hrvatske agencije za telekomunikacije. Ministarstvo financija tvrdi kako kod njih nije podnesena ni jedna žalba zbog šutnje administracije, a samo GONG ih je uputio tri. I Ministarstvo vanjskih poslova laže kako je sve zahtjeve riješila u zakonom propisanom roku, a samo GONG je uputio četiri zahtjeva od čega su na tri odgovori stigli tek nakon žalbe zbog šutnje administracije. I tako redom, nema smisla ovdje nabrajati sve primjere.
Nevladine udruge već su rekle kako je ovo izvješće običan falsifikat, a oporbeni zastupnici i vanjski članovi Odbora za medije to su govorili na sjednici tog Odbora, ali je HDZ-ova većina ipak prihvatila izvješće i tako jednu običnu laž proglasila istinom.
Zašto je ovo izvješće važno i zašto je važno ne dopustiti da u ovom slučaju laž postane istina? Pravo na pristup informacijama sastavni je dio borbe protiv korupcije i akcijskog plana što ga je predložila upravo Sanaderova Vlada, ali ga onda provodi tako da svjesno obmanjuje javnost.
Prihvatiti tu obmanu ili šutjeti o njoj, znači poticati korupciju. Tom interesu Sanaderove Vlade da potiče i skriva korupciju NE SMIJE se popustiti.
Opet pitanje
Počela je nova sjednica Sabora, kao i uvijek Aktualnim prijepodnevom. Zastupnici postavljaju pitanja premijeru i ministrima. Svoje sam pitanje uputio ministru Polančecu. Evo ga:
Nakon jedne od sjednica Ekonomskog vijeća, premijer Sanader je najavio jednu novu mjeru i za nju rekao:
Vas, ministre Polančecu, pitam: hoćete li u interesu zaštite gospodarstva i očuvanja kakve-takve vrijednosti dionica, ljubazno zamoliti premijera Sanadera da do kraja mandata po mogućnosti više ne daje nikakve izjave.
Istražno povjerenstvo
Saborsko istražno povjerenstvo treba otkriti kako je to tadašnji ministar obrane Berislav Rončević za vaš novac kupio 39 vojnih kamiona i platio ih, opet tim istim vašim novcem, oko 15 milijuna kuna više nego bi ih se platilo da su kupljeni od onih koji su u pozivnom natječaju nudili najbolju cijenu.
Izabran sam za predsjednika toga Povjerenstva koje je dobilo rok od tri mjeseca da provede parlamentarnu istragu. Povjerenstvo broji devet članova, pet iz redova parlamentarne većine i četiri iz oporbe. Parlamentarna većina ima dakle i većinu članova u Povjerenstvu i tu je svoju većinu iskoristila odmah na samom početku rada Povjerenstva tako da je nametnula donošenje pomalo neobičnog Poslovnika o radu Povjerenstva.
Zašto je Poslovnik neobičan? Prije svega zbog toga što ja kao predsjednik Povjerenstva uopće ne mogu sazvati sjednicu tijela kojemu sam predsjednik, ako se s tim ne slože potpredsjednik i tajnik, koji su pak iz HDZ-a. Teoretski, to znači da kada prikupimo dokumente iz MORH-a i kada se u njima vidi da su cijene drugih ponuditelja bile kud i kamo povoljnije od cijene koju je za istu robu tvrtki Eurokamion platio ministar Rončević, HDZ-ovci u Povjerenstvu mogu blokirati svaki daljnji rad ne dajući mi suglasnost da sazovem sjednicu na kojoj bi se ta jednostavna činjenica mogla konstatirati.
No, ja ne samo da neću moći sazvati sjednicu tijela kojega sam predsjednik, nego o tome da HDZ-ovci blokiraju rad Povjerenstva neću moći čak ni izvijestiti novinare, jer su kod donošenja Poslovnika o radu, HDZ-ovi članovi nametnuli odredbu po kojoj nitko iz Povjerenstva ne smije davati bilo kakve izjave o radu Povjerenstva sve dok ono ne pošalje svoj izvještaj u Sabor. Zanimljivo. Kamioni su kupljeni vašim novcem, a vi nećete smjeti saznati zašto je tog novca potrošeno 15 milijuna kuna više nego što je trebalo, jer nitko od onih koji to utvrde tijekom svog istražnog rada, neće smjeti o tome prozboriti ni riječi.
Na kraju, iz Poslovnika je izbačena i odredba po kojoj se svjedok pozvan pred Povjerenstvo ne može udaljiti dok mu to ne dopusti predsjednik Povjerenstva. Pokušao sam objasniti zašto sam ovu odredbu unio u prijedlog Poslovnika. Pretpostavimo, rekao sam, da u trenutku kada ovdje bude svjedočio bivši ministar Rončević, netko postavi pitanje o tome kada je on digao kredit za kupnju stana, kolike su rate toga kredita i od čega bivši ministar otplaćuje te rate, odnosno, ima li kupovina tog njegovog stana ikakve veze s prije toga preplaćenim kamionima. Ministru se takvo pitanje možda ne svidi i on uvrijeđeno jednostavno ustane i ode van zalupivši vratima. Kada sam, dakle, objasnio da odredba po kojoj se nitko ne može samovoljno udaljiti sa svjedočenja dok mu odobrenje za to ne da predsjednik Povjerenstva, HDZ-ovci u Povjerenstvu još su gorljivije stali zastupati tezu da takve odredbe u našem Poslovniku ne smije biti.
Eto, sada sam predsjednik Istražnog povjerenstva sjednice kojega ne mogu samostalno sazivati, s kojega se pozvani svjedoci mogu udaljiti kad im to padne napamet, a osobito onda ako im se postavi kakvo za njih neugodno pitanje, a na kraju o svemu tome ne smijem ništa iznositi u javnost.
Sva sreća, pa je Internet još uvijek slobodan medij.
Ivo Josipović
Gledao sam jučer Nedjeljom u 2 kada je Stankovićev gost bio prof. Ivo Josipović. Josipovića poznajem nekoliko godina i slobodno mogu reći da mu se otvoreno divim. Karijera mu je uistinu vrijedna svakog poštovanja. Izuzetan pravnik, profesor kaznenog procesa, stručnjak za haški sud, a istovremeno i izniman glazbenik, profesor na Glazbenoj akademiji. A onda i uspješan političar kojega poštuju ne samo istomišljenici, nego i politički protivnici. Zaista neobično i vrlo rijetko.
Pratim, dakako, njegove saborske istupe i uvijek se čudim kako uspije pronaći pravu mjeru između svog blagog i ugodnog nastupa s jedne strane i beskompromisnog iznošenja stavova s druge strane. Josipović je u stanju izgovoriti najneugodnije istine, a da to uvijek učini na način koji nikoga neće povrijediti ili omalovažiti. Kad on govori u Saboru, u dvorani je muk. Svi žele čuti što ima reći uvaženi profesor.
Stanković često ne štedi svoje goste. Suočava ih s njihovim ranijim izjavama i postupcima koji novinarova sugovornika dovode u neugodnu situaciju pa često ostanu bez pravog teksta, stanu se izmotavati, počnu nešto petljati i tako samo sve više tonu u neugodnoj temi. Ivi Josipoviću nije se moglo postaviti takvo pitanje, jer u njegovoj karijeri i njegovu privatnom životu očito nema mrlje koja bi mogla umanjiti izvrstan dojam njegova nastupa.
Stranka još nije donijela konačnu odluku o tome tko će biti naš kandidat na idućim predsjedničkim izborima. Bude li to prof. Ivo Josipović, siguran sam da će dobiti široku podršku ne samo simpatizera SDP-a, nego i onog dijela javnosti koji je naklonjen nekim drugim strankama ili je jednostavno apolitičan.
U profesoru Josipoviću, u to sam uvjeren, Hrvatska bi dobila predsjednika s kojim bi se mogla iskreno ponositi. Pišem ovaj post zbog toga što me uistinu zanima i vaše mišljenje o ovoj temi.
Washington Times
Washington Times objavio je u svom nedjeljnom izdanju, 8. ovoga mjeseca, poduži članak proizašao ispod pera komentatora Jefferya Kuhnera, uglavnom posvećen premijeru Sanaderu i načinu njegova upravljanja Hrvatskom.
Čini se da je naš predsjednik Vlade, unatoč tome što je na različita lobiranja u glavnom američkom gradu potrošio čak 10 milijuna dolara državnog novca, tamo dospio na zao glas. O njemu se ne piše lijepo. Prođimo zajedno samo kroz neke od rečenica toga teksta i pokušajmo ocijeniti ima li u njima bar zrno istine.
O sprezi organiziranog kriminala i vrha vlasti u Hrvatskoj se govori ispod glasa i vrlo oprezno, a oni malobrojni novinari koji se o toj temi usude napisati koju slobodniju riječ, dožive prilično nezavidnu sudbinu da im se priječi gostovanje na Hrvatskoj radio televiziji ili pak da ih se u njihovim matičnim redakcijama upozori neka se ostave ćorava posla koji nikome ne može donijeti koristi, a njima samima štetiti može najviše. Ako se ogluše na takva dobronamjerna upozorenja svojih urednika i izdavača, ne trebaju se čuditi što se kvaliteta izrade bejzbol palica testira baš na njihovim glavama. Dobro, metode nisu baš uvijek tako grube. Ponekad se kritička riječ izbjegne tako što vlasnik lista jednostavno zabrani pisanje nekim nepoželjnim novinarima, kao što je to HDZ-ovac Robert Ježić učinio s Čulićem i Ivančićem kada je kupio Novi list.
Nevjerojatno. Zar je moguće da se to vidi čak do Amerike? Plimni val globalne ekonomske krize još nije došao do obala Hrvatske. Nitko još ne može predvidjeti koga će sve potopiti i što će sve razrušiti taj tsunami kada stigne do nas, jer ovo što se sada događa u Hrvatskoj nema puno veze sa svjetskim kretanjima. Enormno zaduživanje zemlje i pad standarda građana traju već punih pet godina, pa je u tom razdoblju samo kruh poskupio za čak 57 posto, a gdje je tada bila svjetska recesija na koju se Vlada Ive Sanadera voli pozivati kada treba objasniti svoju očitu nesposobnost da upravlja ekonomskim kretanjima u zemlji.
Unatoč brojnim upitima, nikada i nikome premijer nije objasnio svoje bogatstvo i način njegova stjecanja. Kaže, radio je svojedobno u Austriji, nabavljao slike obnaženih ljepotica za tadašnji Start. U redu, nema nitko ništa protiv. Ali, zaboga, pa Austrija je uređena zemlja, a to je bila i u vrijeme kada je tamo radio Ivo Sanader. Zar je problem upitati tamošnje porezne organe koliko je poreza platio, pa onda iz toga izračunati njegovu zaradu, da se konačno vidi zašto se iz pečalbe vratio u trošnom autu ako je već bio toliko imućan.
E, to je već vrlo ozbiljna optužba. Zar je stvarno moguće da je odstranjivanje jednog po jednog kvalitetnog novinara s Hrvatske televizije, što se evidentno događa, dio Sanaderova plana koji tamo provodi ekipa za specijalne namjene, vraćena na HRT jedino u tu svrhu. Pogledao sam jučerašnji Dnevnik, uvjeren da će ovaj američki pamflet objavljen u Washington Timesu biti citiran i pomno analiziran, da će se razotkriti klevetnička namjera njegova autora i time bar malo umiriti one građane koji su zbunjeni, pa čak i uznemireni time što se po inozemnim novinama tako iscrpno piše o našem premijeru na prilično uvredljiv način, ali pogađate, Dnevnik javne televizije o tome nije donio ni sekunde. Pitam se je li to zbog toga što stalna dopisnica iz Washingtona članak nije ni vidjela, što je, priznat ćete, malo teško povjerovati ili zato što je uredništvo zaključilo da ga je kud i kamo pametnije i isplativije potpuno prešutjeti.
Uglavnom, eto, o premijeru Sanaderu piše se po demokratskome svijetu nelijepo. Koliko je zaslužio takve napise, zaključit ćete sami, svaki od vas po osobnom iskustvu i političkom nagnuću. To uostalom sugerira i sam pisac članka Jeffery Kuhner koji ga zaključuje riječima:
Da, pomiriti se sa sudbinom, odustati, baciti koplje u trnje, zašutjeti zauvijek ili dići svoj glas protesta, reći istinu ma kako ona neugodna bila za onoga tko je mora čuti i ma kako opasna za onoga tko je javno izgovara, to je prastaro pitanje očuvanja elementarnog intelektualnog poštenja i obrane minimalnog ljudskog dostojanstva. I na njega svatko mora odgovoriti sam.
Zastupničko pitanje
U Saboru traje Aktualno prijepodne. Zastupnici premijeru i ministrima postavljaju pitanja. Evo mog pitanja potpredsjednici Vlade, gospođi Jadranki Kosor.
Približavaju se lokalni izbori. Predizborne aktivnosti HDZ-a u punom su jeku. Najprije treba prikupiti novac. Za to je očito bio zadužen bivši saborski zastupnik, a sada šef HDZ-a u Petrinji Željko Nenadić i još četvorica čelnika HDZ-a. Ali nije im baš sve išlo po planu pa je Državno odvjetništvo podiglo optužnicu protiv njih. Ukrali su 121.105 kuna.
Ne miruje ni obično članstvo. Oni na terenu provode kampanju.
Tako recimo, karlovačka Mladež HDZ-a, nakon što je porazbijala kafiće i napjevala se ustaških pjesama, prikuplja novac na falsificiranim potvrdama Centra za socijalnu skrb.
Samozvani šaman Luka Hodak i HDZ-ov načelnik općine Saborsko drogira svoje prijatelje bunikom.
Vaš član Zvonko Šalov, inače vijećnik u Lošinju istukao je lovočuvara koji ga je uhvatio u krivolovu.
Dražen Peraković, HDZ-ov načelnik Barilovića zabio se autom u električni stup i cijelo mjesto ostavio bez struje.
I na kraju, vaš član, zastupnik Mario Zubović, prvo je nepropisno parkirao, a onda i fizički napao djelatnika Zagrebparkinga koji je došao obaviti svoj posao i ukloniti nepropisno parkirano vozilo.
Pitam Vas, gospođo Kosor, možete li nam reći koje još daljnje aktivnosti planirate u kampanji i u kojim gradovima, kako bi se građani mogli na vrijeme skloniti?
Poduka iz korupcije
Anto Đapić silno želi biti osječki gradonačelnik kad već ne može biti magistar znanosti. Za akademsku titulu trebao je napisati donekle originalan magistarski rad, što mu nikako nije pošlo za rukom, ali za ovo prvo i Đapiću važnije, nije potrebna ni originalnost ni inventivnost, ni bilo kakvo znanje o bilo čemu. Potrebna mu je jedna druga osobina koja ga jedino čini dovoljno kvalificiranim da svoju gradonačelničku ambiciju ostvari uz pomoć HDZ-a – mora biti korumpiran ili za njegovu korumpiranost mora postojati barem čvrsto utemeljena sumnja. Taj uvjet je Đapić uspješno ispunio u trenutku kada se saznalo da se USKOK zanima za njegov tajni ugovor s bivšim požeškim tajkunom, a danas robijašem Vladom Zecom. Po tome ugovoru, Đapić će Zecu pomoći svojim lobiranjem kod Vlade za neke novce, a Zec će njemu izgraditi obiteljsku kuću ili kupiti stan. Kada je za tu priču čuo Ivo Sanader, odmah je ushićeno povikao:
- Evo, to je čovjek kakav nama treba! Ponaša se kao rođeni HDZ-ovac. Odmah se vidi da pripada nama. Nazovite ga i recite mu da ćemo ga podržati za gradonačelnika Osijeka.
- Ali, gospodine premijeru, zbunjeno i tihim, servilnim glasom javio se jedan od činovnika u premijerovu uredu, mi smo na parlamentarnim izborima tvrdili da je glas za HSP, glas za SDP.
- Kakav SDP? Što lupetaš? Otkud bi SDP bio sposoban sklopiti takav ugovor?
- Ne govorim ja o tome da u SDP-u nisu sposobni za korupciju, to je jasno, nego govorim o Vašoj vjerodostojnosti. Podsjećam Vas da ste Vi osobno to nekoliko puta ponovili kako je glas za HSP glas za SDP. Javno. Pred kamerama.
- Jesam, točno, tvrdio sam tako, ali kakve to ima veze? Ja sam na splitskoj rivi galamio i to kako ne damo naše generale i kleo se u Gotovinu. Pa što onda? Govorio sam ja i da ćemo smanjiti PDV. A jesam li ga smanjio? Nisam i neću! Eh, što ja sve nisam govorio. A osim toga, to o HSP-u sam ipak govorio u vrijeme kad još nisam znao da je čovjek spreman ne samo ugovoriti, nego i potpisati ovakav korupcijski ugovor. I što mi tu sad zanovijetaš, umjesto da se ugledaš u Đapića. Hajde, priznaj, izdera se premijer na činovnika koji mu se usudio makar i blago suprotstaviti, priznaj, koliko si ti jamio?
- Malo, gospodine premijeru, malo. Znate ono kad sam dogovorio da primite onog ulagača u golf terene, iz Agencije Skiper, sjećate se, onog zbog kojeg smo donijeli zakon, e, pa, meni je tu išla samo mala provizijica za ugovaranje tog susreta, a glavna lova je išla u stranku. Milijun kuna. Znate to. Vi ste osobno dogovorili baš tu svotu.
- Eto vidiš, konju nesposobni! Sve moram sam. Na vas se čovjek uopće ne može osloniti. Sve ću vas posmjenjivati! Sve! Tebe prvoga. Mala provizijica, mala provizijica. Ne uzima se, majmune, mala provizijica nego velika provizijetina. Zar se ne sjećaš što je objašnjavao Maček dok je bio glasnogovornik Vlade – tko nije zgrabio kuću i bar pedeset tisuća eura, ne bi se trebao ni baviti politikom. Ali da, utuvi ti to u glavu ovakvom jednom kretenu kao što si.
- Pa jesam, kreten sam, priznajem, što mogu, takav sam, ali ja sam u HDZ-u tek godinu i pol. Ja ću se popraviti. Ja svaki dan radim na sebi. Vidjet ćete. Za koju godinu postat ću ja kretenčina kakvu niste mogli ni zamisliti. Obećajem.
- Evo budale! Pa ne govorim ti ja o tome da postaneš kreten veći nego što jesi, to bi uostalom bilo jako teško postići, nego te učim korupciji. Korupcija je ono po čemu te se prepoznaje kao HDZ-ovca. Korupcija i ništa drugo! Kažem ti, ugledaj se, čovječe, u Đapića.
- Vi ste meni najveći uzor, gospodine premijeru. Kakav Đapić? Pa ja kad vidim Vas i što ste sve stekli u tako malo vremena…
- Dobro, dobro, vidim da si spreman učiti. Dat ću ti ja neke kasete, audiovizualna metoda je još uvijek najbolja za brzo stjecanje znanja.
- Kasete? Kakve kasete?
- Sa suđenja Maestru. Vidjet ćeš, tamo je Matanović snimljen kako pred prikrivenim istražiteljem USKOKA kaže kako će one prodaje državne imovine, za koje je uzeo milijune eura, srediti preko mene i žene.
- Čije žene? Matanovićeve? Nisam znao da je i ona upletena.
- Ma ne Matanovićeve, volu, nego moje. Moje žene. Mirjane.
- A to već da. Jasno. Sad razumijem.
- E, a ja sam na sve to dao javnu izjavu kako se tu radi o smicalici obrane. Kao da ga je obrana snimila, a ne USKOK. Shvaćaš?
- Ne.
- Kad si glup pa pod milim Bogom ništa ne razumiješ. Vidi, kad te se uhvati na djelu ili te spomenu u ovakvom jednom procesu, uopće nije važno kakvu ćeš nelogičnu glupost izjaviti, nego je važno to da ni tužilaštvo, ni sud, ni novinari, nitko, pazi dobro, nitko to ne istražuje dalje. A kako se to postiže? Kako? Šutiš, dakle ne znaš. Naravno da ne znaš kad si blesav.
- Pa jesam, blesav sam, priznajem, ali stvarno, kako ste u tome uspjeli?
- Vidi, korupcijski novac je samo mrtvi kapital ako ga ne ulažeš dalje. Potrebno je podmazivati na sve strane. Svaki kotačić mehanizma mora biti dobro podmazan ako hoćeš da mehanizam radi. A mehanizam radi dobro onda kad svi o korupciji pričaju, kad izgleda da se protiv nje boriš, da si prvi na barikadama, a ti mirno donosiš zakone o golf terenima, mirno za takve zakone grabiš lovu, a kad se shvati da uzimaš, da hoćeš uzimati, onda više ne moraš ni tražiti, onda ti počnu donositi i sami.
- Vi ste genije.
- Naravno da sam genije. Što bi drugo bio nego genije? Ali, eto, mora Jadranka pet godina okolo obilaziti i u svakoj izjavi ponavljati kako sam genije da bi na kraju i ti to shvatio. No dobro, dosta priče. Za Đapića sam rekao, s njim u koaliciju. Što imamo na programu?
- Pred vratima čekaju Rončević i Žužul. Kažu da imaju nešto za Vas.
- Neka uđu! Neka uđu!
| < | svibanj, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv