Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
nedjelja, 09.09.2007.

Neshvatljivo

Dvojica mladića pretukli su nogama trudnicu Renatu Babić, majku šestoro djece nakon čega je ona, od posljedica premlaćivanja, pobacila u bolnici. Napad se dogodio u haustoru kuće u kojoj žena živi u trenutku kad je izišla baciti smeće. Te iste noći, napadači su se vratili do podrumskoga stana i stali lupati po staklu te ga razbili. Šestoro djece probudilo se i doživjelo novi šok nakon onoga kojeg su već pretrpjeli kad su im prebili majku i u njoj ubili dvojicu nerođene braće. Susjedi svjedoče kako su napadači svima poznati kao alkoholičari i izrazito nasilne osobe koje predstavljaju neprestanu prijetnju Hećimovićevoj ulici. Jedan od njih je i nedavno istukao nekog drugog susjeda i to tako da je čovjek završio u bolnici, a drugog također pretukao. Svi ga se, dakako, boje. E, pa, da na svijetu postoje agresivni i k tome neprestano pijani luđaci, to smo znali i protiv te činjenice se vjerojatno teško boriti jer uvijek ima jedan broj ljudi koji su neodgojivi i nepopravljivi ma što im radili, ali da zajednica godinama podnosi teror takvih manijaka, a ne poduzima ništa, to je upravo neshvatljivo. Pa, dobro, što je radila policija koju plaćamo da nas štiti, kad jedan takav kreten može neprestano terorizirati okolinu i kako se uopće moglo dogoditi da nakon što je te večeri udarcima nogama u trbuh trudne žene ubio u njoj začete blizance, bude na slobodi da bi se nesmetano mogao vratiti do njihova stana u pola dva u noći i nastaviti zastrašivati i mučiti tu nesretnu obitelj razbijajući im prozore? Zašto tog nasilnika sud nije već prije smjestio u ustanovu gdje bi se provelo obavezno liječenje od alkohola, zašto nije psihijatrijski vještačen i strpan u ludnicu gdje mu je očito mjesto, zašto policija nije nadzirala njegovo kretanje kad svi znaju da predstavlja neprestanu prijetnju svima oko sebe, zašto, zašto, zašto se moralo dogoditi zlo koje se moglo predvidjeti s matematičkom izvjesnošću.
Po ulicama nam automobilima djecu ubijaju sinovi bogataša koji su prije toga naredali dvadesetak prekršajnih prijava, u haustorima premlaćuju trudnice notorni kriminalci, a sudac u Gospiću izrazito ponižavajući seksualni napad izjednačuje s rukovanjem. DSV šuti, Kirin šuti, Sanader šuti i čini se da je došao posljednji trenutak da građani sami, spontano ili organizirano dignu svoj glas protiv onih koji su apsolutno nesposobni osigurati minimum sigurnosti poštenih i mirnih ljudi.
Ja to činim ovim postom, a pozivam i druge da učine isto, pa kada zatrpamo Internet svojim negodovanjem, svojim krikom pobune, možda ih prisilimo da odstupe kada već ne znaju obavljati posao za koji su plaćeni.

09.09.2007. u 13:56 • 42 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.