Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
utorak, 20.11.2007.

Jadranka Puž

Ne znam kakao vas, ali mene je naprosto oduševio posljednji TV spot SDP-a s Jadrankom Puž. Odmah je izazvao veliki interes javnosti jer ga je na webu u samo dvadeset sati vidjelo preko 40.000 ljudi. Duhovitost toga spota je iznimna i zapravo predstavlja presedan u političkom marketingu. Na zadnjim izborima HDZ je doduše pokušao biti duhovit s onim svojim Pinochio plakatima kojima su napadali bivšu vladu zbog porasta cijene goriva. U njihovu mandatu je gorivo poskupjelo duplo, pa im se taj nesretni Pinochio zapravo vraća kao dokaz političke gluposti i neduhovitosti.

Ovaj spot naravno ne bi bio duhovit sam po sebi da nije parodija na spot Nike Kovača. Zloupotrijebivši dres hrvatske reprezentacije, kojom se ponosimo svi bez obzira na to tko za koju stranku glasa na izborima, HDZ je pokušao zaigrati na nacionalne emocije, ali je promašio. Spot je izazvao bijes poklonika nogometa koji nisu HDZ-ovci i samo je ujedinio oporbeno biračko tijelo u odluci da s vlasti skine one koji se ne libe obmanama i manipulacijama zadržati tu vlast u svojim rukama.

SDP nije dakako odgovorio spotom nekog drugog sportaša ili neke u javnosti dobro poznate osobe. Odlučio se za parodiju i za anonimnu kumicu s placa koja simbolizira sve one koji žive od svoga rada, skromno i pošteno. I pogodio. Duhovitost i poruka spota snažno djeluju na emocije gledatelja i izazivaju željeni efekt.

Da je ova uspjela parodija iznervirala HDZ, vidi se po njihovim gotovo histeričnim reakcijama, pa je Ratko Maček čak izjavio da je „to nešto najstrašnije što se u kampanji moglo vidjeti.“ Nikome, pa valjda ni sebi samome, Maček ne može objasniti što je to toliko strašno u tom spotu.

Uspjeh ovoga spota očitavam i u novinskim napisima onih novinara koji nikako ne mogu čak ni odglumiti neku neutralnu novinarsku poziciju. Umjesto da analiziraju sadržaj spota, njegovu poruku i duhovitost, oni su se koncentrirali na posve nebitno pitanje tko je ta zagonetna gospođa koja tako dobro glumi Jadranku Puž.
Ali ova njihova očita nervoza samo pokazuje da oni zapravo već znaju kakav će biti izborni rezultat.

20.11.2007. u 13:24 • 43 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.