Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
petak, 28.12.2007.

Kuda idu divlje svinje?

Kuda idu divlje svinje? Nikud. Poubijane su u lovištu na Bilogori. Slike masakra su obišle svijet i zgrozile svaku iole normalnu osobu. Piramida krvavoga mesa, krvavi tragovi u snijegu, mrtvi veprovi, a lovci skrušeno stoje nad njima, u rukama smjerno gužvaju svoje kape i pogledima punim suosjećanja sažalijevaju svoje žrtve. Najprije su ih poubijali, a onda ih žale. Ili im valjda iskazuju neko svoje lovačko poštovanje. Zapravo, izgledaju kao da u tom trenutku mole za njihove sirote svinjske duše. Jezivo.

Nikada nisam uspio shvatiti lov kao sport. Razumijem da netko odstrijeli životinju koja je bolesna i kojoj se ne može pomoći, razumijem da se životinja ubije zbog hrane jer je to zakon prirode ako već nismo vegetarijanci, ali ne razumijem ubijanje kao sport, ubijanje do kojeg dolazi zbog užitka samog ubijanja. Ali ono što definitivno ne razumijem, što me na toj slici najviše pogodilo, što mi je izazvalo mučninu, to je sućut na licima lovaca, to je cinizam te sućuti, to je količina odurnog licemjerja.

Ali ti ljudi tamo, na toj slici, valjda i ne znaju drukčije. Laž, cinizam, licemjerje, to mora da je način njihova života, to je njihov odnos prema svijetu i životu. Jedan od njih je saborski zastupnik Josip Đakić za kojega se priča da je pijan pretukao prijatelja, a ovaj se, onako pretučen, sam otišao prijaviti u policiju tvrdeći tamo da je pao niz stepenice. Jeste li kada čuli da netko tko padne niz stepenice odlazi policiju obavijestiti o tome da je pao niz stepenice? Vjerojatno niste. Ali ne znači da i nećete, jer je Josip Đakić opet izabran za zastupnika.

Druga poznata osoba na fotografiji je haški optuženik Mladen Markač. Sudi mu se za ratne zločine, a on se slika nad masakriranim životinjama i poručuje eto, ja sam lovac, uživam u lovu, volim ubijati životinje, što mogu, takav sam. Ono što govorim u svojoj obrani, jasno, nema veze s ovom činjenicom, ali svakako govorim istinu i očekujem da mi sud vjeruje, jer ja ne lažem i ne obmanjujem nikoga, ja sam, eto, i ovom sudu obećao da neću napuštati mjesto stanovanja kada sam molio da me pusti da se branim sa slobode, takav sam, istinoljubiv, a to što sam ipak slagao sud i obmanuo ga, to se meni ne bi trebalo uzeti za zlo, jer je tamo bio u pitanju lov, a lov, već sam to sudu objasnio, je nešto čemu ja ne mogu odoljeti, ne mogu pa ne mogu, ja životinju jednostavno moram ubiti, moram i gotovo.

Treća zvijezda je još uvijek aktualni ministar unutarnjih poslova, notorni Ivica Kirin, o čijem profilu ovdje neću trošiti riječi jer je o njemu valjda rečeno sve što je bilo potrebno reći. Kod njega je zapravo zanimljivo jedino to da je on ministar, član Vlade koja je dala jamstvo da Markač neće nikud iz Zagreba, a onda je, skupa s tim Markačem, otišao u Bilogoru i prekršio jamstvo. Jamstvo Vlade je dakle potpuno bez pokrića. Vlada će jamčiti što god se od nje traži, ali će isto tako i prekršiti svako svoje jamstvo. To je, eto, takva Vlada, to su, eto, takvi ljudi. I nisu od jučer takvi, oni su takvi oduvijek. Premijer je već dao određena jamstva na svojoj jamstvenoj kartici uoči prošlih izbora, ali je sva ta jamstva pogazio, a ljudi su, eto, opet glasali za njega i za njegova jamstva. Pa kad već jesu, a jesu, zašto bi premijer i njegovi ministri uopće držali do nekakvih jamstava?

Javnost o svemu šuti. Novinari se bave svim i svačim, kolumnisti pišu o koječemu, samo nitko da se probije do premijera i da ga pita, pa dobro, čovječe, što radiš? Kako da ti vjerujemo išta od onoga što govoriš kad ti i tvoja Vlada krše čak i jamstva dana Haškom sudu, kad pred cijelim svijetom pokazuješ da si potpuno nevjerodostojan?

Svi mobiteli u Vladi su isključeni, glasnogovornik šuti, a ministrica pravosuđa svjesno laže novinare da neće s gradonačelnikom Zagreba potpisati neki sporazum za kojeg zna da će ga potpisati i u ovoj zemlji nema nikoga da se protiv takvog ponašanja pobuni, da barem konstatira jednostavnu činjenicu da su ti ljudi prevaranti i lašci i da je cjelokupna javnost izgleda mirno pristala na tu činjenicu, da se na nju navikla kao na nešto prirodno i normalno, nešto što će, po svemu sudeći, biti konstanta političkog ponašanja koja će obilježiti i naredne četiri godine života svakoga od nas.


28.12.2007. u 14:15 • 76 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.